Prve nogometne utakmice u Našicama su se igale na prostorima starog vašarišta (danas vojarna u Našicama). Poslije svakog vašara djeca, mladi i svi koji su voljeli nogomet bi lopatama, metlama, kolicima i ostalim alatom očistili prostor za igranje te igrali nogomet. Nadalje, postalo je uobičajeno da se nedjeljom poslijepodne igraju nogometne utakmice. Veliki problem su stvarale krtice koje su se nastojale udaljiti s terena za igru krpama natopljenim petrolejom. U početku se nije skupljao ulaz od gledatelja koji su mahom stajali uz aut liniju igrališta (rijetki su imali prenosive stolce), iako je bilo određenih troškova. Novac se skupljao od dobročinitelja, a s vremenom se ipak donijela odluka da se gledateljima koji prisustvuju utakmici naplati ulaz.
Novo igralište (na današnjoj adresi) počinje se uređivati krajem 1930. godine nakon što je zemljište kupljeno od grofa Pejačevića.
Nedugo zatim, grade se i uređuju drvene tribine (prema nekim izvorima sagrađene su bile već 1935., a prema nekima 1939. godine). Prema svim tadašnjim kriterijima ''Krndija'' je već tada slovila za respektabilan klub, a Našice su već tada slovile za grad s bogatim kulturnim i društvenim sadržajima. Na slici se mogu vidjeti prijeratne tribine koje se od poslijeratnih obnovljenih razlikuju po tome što imaju krov na ''jednu vodu'', za razliku od obnovljenih koje imaju krov na ''dvije vode''.
 | ||||||||||
| Gradnja gledališta tridesetih godina 20. stoljeća Prema riječima pokojnog Josipa Gulla i po priči starijih sugovornika te pregledavajući fotografije iz ondašnjeg doba, nogometno je igralište bilo lijepo ograđeno s ukopanim hrastovim stupovima, povezanih s riglama i opšiveno hrastovim daskama. U ono vrijeme sve je osmislio gospodin Rikard Elek koji je bio i predsjednik Nogometnog kluba „Krndija“ Našice i komercijalni direktor „Krndije“ d.d., zatim gospodin Slavko Jostijak, činovnik u financijama i aktivni nogometaš, član „Hrvatskog sokola“ Našice. Radovima je rukovodio gospodin Stjepan Horvat, upravitelj velikog depoa (danas je to prostor poduzeća „Našička zvijezda“). U Kraljevini Jugoslaviji tu je bio depo s drvnom masom. Ovdje je bilo nekoliko kolosjeka šumske pruge, ložiona sa vučnim parnim mašinama, pilana sa gaterima, stolarska radionica. U vrijeme sezone zapošljavali su se sezonski radnici, preko 100-tinu ljudi, a to je bio popriličan broj djelatnika. Poslije postavljene ograde s unutarnje strane igrališta su posađene smreke u dva reda na razmaku od 3 m cik-cak položaju. Tako su bile tri strane zatvorene i niti jedan gledatelj s vanjske strane igrališta nije mogao pratiti nogometnu utakmicu. S vanjske strane ograde prema Dudiću su još bile posađene breze, dok na strani prema invalidskom domu jablani na svakih 5 metara, ali s unutarnje strane ograde ( to je danas prema Športskoj ulici). Na glavnom ulazu su postojale dvije blagajne s rukohvatnim štitnikom kako se ne bi pravile gužve oko ulaznica. Iznad kapije je stajao natpis „Krndija“ te su bila postavljena tri jarbola za zastave. Postojao je uski pješački put od slagane opeke od željezničke postaje Matanovci, koji je išao rubom uz ogradu invalidskog doma do nogometnog igrališta. Na mjestima je pješački put bio viši od kolovoza za cca 2 m, a kosina klanca je bila obrasla grmljem što je štitilo pješake od prašine kad su prolazila zaprežna kola. Od samog ulaza na nogometno igralište, povučeno 15 metara, bila je postavljena lijepa pergola od hrastovih stupova širine 8 m i dužine 30 m, što čini 240 m površine i visine 2,5 m. Pergola je obrasla vinovom lozom, pretežno izabelom s velikim listovima što je stvaralo izvanrednu hladovinu. Unutar pergole postavljen je veliki šank opšiven limom što je izradio gospodin Dragutin Irha, tako da nije smetala ni kiša ni snijeg. Šank je vodio gospodin Ivo Lončarević koji je vodio i hotel u Našicama. Nedjeljom je cijelo građanstvo bilo na nogometnom igralištu. Osim šanka ispod pergole bili su stolovi i klupe od hrastovine te jedna pomoćna prostorija za inventar. U produžetku se nalazio zidani bunar većeg promjera, zatvoren s gornje strane hrastovim plankama. Bunar još i danas postoji. U ono vrijeme nije postojao vodovod na nogometnom igralištu. Stoga je bio postavljen rezervoar za vodu tj.velika kaca (cca 4m) s ručnom dvocilindričnom pumpom. Kaca je bila postavljena na stupovima visine 2,6 m s tuševima na ručni potez, a pazilo se da kaca ne bude u sjeni s obzirom na toplinu sunca koje je grijalo vodu. Pod ispod tuševa bio je od letava i voda je odlazila kanalom u jarak ispred nogometnog igrališta. Jarak i danas postoji jer je gledalište povišeno za cca 70 cm od površine igrališta i činio je među, odnosno granicu iza koje gledatelji nisu imali pravo pristupa u vrijeme nogometnog susreta. Tuševi su bili ograđeni daščanom ogradom, tako da su igrači poslije utakmice bili zaklonjeni od pogleda prisutnih navijača. Kaca sa stupovima bila je oličena u zelenom tonu. U produžetku je bio stan oružara koji je ujedno bio i domar, postolar i čuvar. Jedan od posljednjih u tom objektu je bio Franjo Fodor. Brinuo se za popravak kopački, posebno za čepove na đonovima. Njegova gospođa osim što je bila domaćica, brinula se i za pranje i peglanje dresova. Zgrada je bila tlocrtnog oblika slova „T“, tako da su prednje sobe dograđenog dijela prema igralištu bile svlačionice za nogometaše i goste s policama i vješalicama za odijela, dresove, kopačke te ostali potreban inventar. Sa strane, cca 15 m, bila su dva zahoda sa septičkom jamom te veliki vrt za potrebe domara uz samu sjeverozapadnu ogradu. Nogometno igralište je prema stranama svijeta okrenuto sjeveroistok-jugozapad. Gledalište je bilo približno gdje je i sada. Krov gledališta je bio pokriven vinkovačkim crijepom, klupe za sjedenje su bile od debljih izblanjanih dasaka, a zanimljivo je da su u donjem prvom redu bile ograđene posebne lože. Zid na sjeverozapadnoj strani bio je od jelovih dasaka i štitio je od vjetra. Pod je bio opšiven također s jelovim daskama preko položenog drvenog grednika. Bočni zidovi su zidani opekom do visine poda gledališta te je bila postavljena neokorana daščana ograda do visine rukohvata. Klupe su bile postavljene s razmakom od 80 cm tako da je bio neometani prolaz za gledatelje, a iste su bile izrađene od suhih jelovih planki oblanjanih s gornje strane. U prednjem dijelu gledališta, odnosno u prvom redu su bile ograđene lože koje su koristili viđeniji građani te imućniji sponzori . Obični puk je bio u povišenim tribinama i na vanjskim klupama. Vanjske klupe su bile postavljene u dva reda. Prvi red je bio visine 50 cm, a drugi 60 cm. Klupe su bile od hrastovih planki pričvršćene na ukopane hrastove stupove. Sve je imalo izgled parka jer je na svakih 6 m bila posađena lipa. Gledatelja je bilo i oko nogometnog igrališta, cca 2 metra od nogometne linije koliko je linijskisudac dozvolio. Na igralištu su bila dva valjka radi poravnavanja terena. Krtice su izbjegavale teren jer ih se progonilo s krpom umočenom u petrolej i s vremenom su nestale. Interesantno je spomenuti da je izvan ograde na južnoj strani prema Dudiću postojao prijelaz preko potoka Darna, tzv. brvno s rukohvatom i malim puteljkom, odnosno, šetnicom kroz park šumu sa dvije drvene hrastove klupe. Šetnica je vodila do lugarnice gdje je stanovao lugar Stošić. Bio je poznat po lijepom voćnjaku, gostoljubiv i uvijek uredan, a lijepo mu je stajala šumarsko-lugarska uniforma. Poviše lugarnice na brijegu bilo je jedno uzvišenje s malom zidanom kućicom gdje je bio vidikovac na grad Našice. Sada je tamo izgrađena ulica Josipa Pančića. Mnogi građani su nedjeljom odlazili na vidikovac. Osjećalo se u građanstvu da sav puk nekako živi uz nogomet. Posebno kad su dolazili rivali, osjećala se napetost kod navijača, primjerice Pleternica, Orahovica, Donji Miholjac, Valpovo, Đakovo, Đurđenovac… U Đurđenovcu je igrao našički zet, gospodin Arnold (oženio se kćerkom našičkog obrtnika, gospodina Josipa Ferjanića koji je bio kazandžija). Poslije susreta, odnosno utakmice, dugo se prepričavalo o uspjehu ili obratno o raznim dogodovštinama u igri, glavnim sucem, te međašnim sucima, dobrom i lošem dodavanju itd. te se čekalo idući susret. Za života, Josip Gull je još ispričao neka od svojih sjećanja: '' Kod svakog važnijeg susreta gospodin Ivo Lončerević organizira pečenje ne ražnju prasca i janjca, prema dogovoru, dok je čevapčića bilo češće. Piva na krigle, sokova krahla, šabesa, vina, rakije i ostalog. Sve se kasnije otpjevalo na priredbama HKD „Lisinski“ putem vrabca ili godišnjeg raporta. Sve je uglavnom osmislio odvjetnik Zvonimir Hadžija. Društveni život u gradu se osjećao na svakom koraku. Cijeli grad je bio jedna obitelj, sve do lipnja 1943. godine, tj. do Spasova. U noći u 3 sata ujutro počinje prvi napad partizana na Našice. Tada smo osjetili rat, imao sam 12 godina. Našice je branila satnija četvrte opkoparske bojne smještana u škole sa zapovjednikom gospodinom Medvešek iz Zagreba. Domobrani su uhvaćeni na spavanju i razoružani, nitko nije ništa očekivao. Bilo je nekog govora da će napasti Đurđenovac i ustaše su dan prije otišle u Đurđenovac. Otpor su jedino pružili žandari i nekolicina ustaša iz zgrade ondašnjeg kotara i žandarmerije gdje je danas policija i ustaškog logora u kući Malvurf, gdje je bio trgovac poljoprivrednih proizvoda, a danas je to produžetak ulice Kralja Zvonimira. Poginulo je 23 branitelja. Isti su bili poslagani na malom depou kao palačinke. Nekim mrtvima usjekli su na lubanju zvijetdu petokraku. Nama, djeci, ostao je užasan dojam o narodnooslobodilačkom ratu. Sada antifašistima. U Našicama je već bila izvršena priprema za izgradnju ljetne pozornice u dvorištu Sokolane, rad gospodina Slavka Jostijaka. Njegov otac je bio poznati (cimerman) tesar, Josip Jostijak, a sin Slavko je sve lijepo nacrtao u mjerilu sa dimenzijama. Ista ekipa koja je radila na nogometnom igralištu trebala je dovršiti ljetnu pozornicu. Eto, došla je ta nevolja, rat, i sve upropastila. Moramo sve ispočetka. Zaboravio sam napomenuti, ograda od hrastovih dasaka i stupova oko nogometnog igrališta se radila s grupovođom tesara gospodina Josipa Pavlovića pa je došlo do zastoja prilikom rada. Morao je gospodin Elek intervenirati na velikom depou, a radilo se o isporuci dasaka koje su određene za inozemstvo. Tada je stigla naredba : „Hitno dostaviti tri platoa dasaka na nogometno igralište jer ljudi stoje, a inozemstvo će malo pričekati “. I ovdje se vidi koliko su građani voljeli svoj grad. Vidi se lijepo gotovo gledalište s ložama i klupama za sjedenje. Slika je iz 1940.godine. Primjećuje se odmah tesana suha i dobro dimenzionirana učvršćena građa. Na rubovima je ograda oko igrališta (ne vidi se )od posađenih smreka iz 1931. godine jer su već narasle.'' |
 |
| Slavko Ceranić, Boris Guljaš, Vlado Kašuba, Đukica Rovčić, Filip Pavlović |
 |
Tribine prije 2. svjetskog rata No, građanstvo nije dugo uživalo u tada reprezentativnom gledalištu budući da je uskoro započeo Drugi svjetski rat koji je ostavio užasne tragove. Tribine su se poslije rata morale ponovno graditi, a netaknuti su ostali samo jablani na sjeverozapadnoj strani. Nakon vihora Drugog svjetskog rata i nakon što su počele zacijeljivati rane, društveni život se polako uzdizao te se tako počelo s obnovom tribina 1947. godine. Na slici se može primijetiti da je zabatni zid od opeke, što je u ondašnje vrijeme slovilo kao kvalitetno i skupo. Krov je rađen na dvije vode, a pri gradnji je korištena sirova građa koja se uskoro izvitlala. Opeka je korištena vjerojatno od nikad dovršenog Adamovićevog trećeg dvorca. Može se uočiti i radna aktivnost Našičana koji su dobrovoljno ''morali'' doći. Neki od prepoznatih na slici su Plašćak, Ljerka Skokić, Jelka Brkanić, Zlatko Smituc, Vatroslav Novak ( Bibo) ...  obnova tribina 1947.godine  |
